Microsoft kupuje, Čile prodaje. To je bio naslov, sredinom 2007. godine, blogova o tajnom sporazumu koji je tadašnji ministar imao s rukovodiocima kompanije Redmond i koji je uključivao ne samo direktnu vezu, već i prekomjernu ovisnost o ličnim podacima građani u rukama ove kompanije.
Sada je vlada Čilea na sasvim drugom putu, prihvaćajući upotrebu Slobodnog softvera u svojoj administraciji kao valjanu, iako ne namjerava favorizirati Slobodni softver. Stoga su naručili studiju o pogodnosti i izvodljivosti prelaska na besplatni softver u javnim uredima.
Nazvali su ga "Upotreba slobodnog softvera u državi", a iz te studije proizašla je studija o upotrebi (koliko se slobodnog softvera koristi), Vodič za migraciju, Analiza ekonomskog i socijalnog utjecaja (ako je jeftinije koristiti i ako je zaista dobro za društvo)
Šta je sa nama?
Osim što su zanimljiva studija za regiju, kao i za građane same zemlje, mnogi od njih zaključci ove studije mi oni služe suočavanju s migracijama u bilo kojem drugom kontekstu (od prijatelja do organizacije) i pokušat ću to sažeti u listu.
Trening je neizbježan: Kod kućnog računara ili kod zaposlenika uvijek ih je potrebno osposobiti da izbjegnu iznenađenja. Iako obuka za Windows obično nije potrebna, impresivno je koliko korisnika Windows-a nije u mogućnosti da koristi sopstvenu opremu u minimalnim uslovima, od uključivanja / isključivanja računara do upotrebe programa potrebnog za njihov posao. Ako će koristiti Linux ili neke besplatne programe u sustavu Windows, najbolje je naučiti ih da ih koriste, osim ako krivulja učenja to ne opravdava.
Ne znaju svi isto: Neki korisnici bolje upravljaju računarom od drugih, a to je izravno povezano s njihovom sposobnošću da nauče koristiti novo okruženje. Korisnik može imati određeni nivo znanja koji je dovoljan za prelazak na novu aplikaciju ili okruženje (kao što je novi distro) i sposoban je pomoći svojim vršnjacima. Razumijevanje ovoga pomaže nam u planiranju migracije.
Ne moraju biti totalni ili nagli: Pored zastrašivanja odgovornih za rad sistema na kojem je predstavljen, uzrok je i više zastoja. Možda nije potrebno staviti sav Ubuntu, možda je bolje započeti tako što ćete ih staviti u rad s OpenOffice, Thunderbird i Firefoxom.
Otpor promjenama je prirodan: Nepoznato je zastrašujuće, promjena tada može biti i psihološki posao. U slučaju kućnog korisnika, on to živi i prije, jer je on taj koji pristaje na migraciju, ovoga puta to se puno više odnosi na organizaciju, gdje vlast zahtijeva promjenu i to je učinjeno. Zahtjevi će biti, ali pored njih moraju biti argumenti za promjenu. Za korisnika mora biti bolje, ako ne, nema smisla.
Morate planirati: Ovo važi čak i za one koji migriraju sami, možda samo uz pomoć stvari koje čitaju na Internetu ili za IT odjel javne agencije, migracije obično propadnu jer nisu bile dobro promišljene. Možda je dobra ideja uzeti olovkom papir i nacrtati linije planirajući kako da na primer vaš računar radi sa Linuxom.
Šta je potrebno da se posao završi: Od vitalne je važnosti znati hoće li nam trebati program ekvivalentan onome što koristimo u operativnom sistemu Windows, pa je dobro znati kako taj program funkcionira, možemo pitati na Internetu. Najvjerojatnije, ako s Windows-a prijeđete na Linux, sve što ste koristili u sustavu Windows postoji, ali s drugim imenom ili da nešto postoji, ali to nije dovoljno.
Ponekad migracija nije opravdana: Prema ovoj studiji, približno 30% državnih računara nije u mogućnosti da migrira jer, na primjer, zbog već plaćenih licenci ili zbog pogodnosti i komplikacija prenosa formata, to nije izvedivo. Tužno je, ali može se dogoditi da, bez obzira na to koliko želimo, prelazak na Linux nije opcija ako nas ono što svakodnevno radimo s računarom sprečava u tome. U organizaciji Softver koji se koristi možda ne postoji ili ima potpuno suprotne formate.
Koje druge aspekte treba uzeti u obzir prilikom migracije?
Migracijska iskustva u organizacijama koje vam se čine poznate?
Česte greške?